Odlično se sećam prvog predavanja na psihologiji, kada nam je prof. Oliver Tošković pričao o Kiti Đenoveze, dvadesetosmogodišnjoj Njujorčanki, koja je ubijena na očigled svojih komšija. Niko nije reagovao. Niko nije pozvao policiju. Svi su mislili da će to uraditi neko drugi. Kasnija psihološka istraživanja potvrdila su da pojedinac uglavnom neće ništa uraditi, ako niko iz grupe ništa ne uradi. Kasnije sam čitala i o Šenon Fokner, koja je upisala vojnu akademiju, koja je 153 godine bila isključivo muška akademija. Ni studenti, ni profesori nisu bili zadovoljni. Danima je trpela pritisak, bila izložena raznim uvredama i izbegavanju, te je ubrzo odlučila da napusti fakultet. A ne smemo zaboraviti ni Rozu Parks, koja je uprkos nehumanom postupanju prema afroamerikancima i strogim pravilima rešila da se protiv njih bori.